Strah od golog muškarca

Ženska golotinja više nikome ne bi podigla ni obrvu, ali situacija je drugačija na izložbi o nagom muškom telu u istoriji umetnosti

Beč, Leopold Museum: O izložbi „Goli muškarci” prvi put je ozbiljno počelo da se polemiše kada je u oktobru grad osvanuo oblepljen plakatima sa umetničkim radom Pjera i Žila „Živela Francuska!” (2006) koji prikazuje tri gola fudbalera frontalno, ne ostavljajući ništa mašti. Svesni reakcija koje bi posteri mogli izazvati, organizatori izložbe u Leopold muzeju su javnosti prethodno pružili šansu da putem Fejsbuka glasa između dve varijante za plakate (druga pokazuje jedan od poznatih autoportreta/ aktova Egona Šilea iz 1913. poznat pod nazivom „Propovednik”), pri čemu je kontroverzni rad Pjera i Žila odneo jasnu pobedu. Nije prošlo ni dva dana od postavljanja plakata pre nego što su razne građanske grupe počele da protestuju zbog „ugrožavanja morala” i muzej je bio prinuđen da većinu promotivnog javnog materijala cenzuriše prelepljivanjem tračica preko genitalija fudbalera. Cenzura je zaobišla velikoformatnu instalaciju Ilze Hajder „Gospodin Veliki” (Mr. Big, 2012), postavljenu u dvorištu Muzejskog kvarta na ulazu u Leopold muzej, koja se pretvorila u atrakciju ispred koje turisti poziraju za suvenir-fotografije. S obzirom na tematiku – aktove kroz istoriju umetnosti (na izložbi ograničenu na period od 1800. naovamo), postavlja se pitanje zbog čega smo i dalje suočeni sa duplim standardima jer ženska golotinja više nikome ne bi podigla ni obrvu, a kamoli motivisala demonstrante da protiv nje protestuju.
Narodu i tabloidima na veselje, nepoznati posetilac Leopold muzeja je nedavno odlučio da postane deo eksponata time što se svukao do gole kože. Fotografije, koje je poznati kulturni bloger i fotograf Lorenc Sajdler uspeo da tom zgodom uhvati svojom kamerom i postavi na Fejsbuk, „podeljene” su 280 puta pre nego što su cenzurisane i skinute sa mreže, ali nedovoljno brzo da ih ne bi preuzeli mnogi domaći i internacionalni dnevni listovi. Pošto je Beč i pored svojih konzervativnih ispada ipak relativno liberalan grad, misteriozni egzibicionista je zamoljen da se obuče, posle čega je na miru mogao da pogleda izložbu do kraja.
O čemu se zapravo radi na izložbi „Goli muškarci” koja je čak i sporne originalnosti? Naime, negde u prvoj polovini ove godine je došlo do prvih razmirica između Leopold muzeja i Lentosa u Lincu na čijem se programu, takođe od kraja oktobra, nalazi izložba skoro identičnog naziva i iste tematike… Bez obzira na sporno pitanje da li je Leopold zaista ukrao ideju od kustoskinje iz Linca Stele Rolig, radi se o jednom uspelom konceptu koji na smisleni način pravi sponu između klasičnog muškog akta i savremenog pristupa nagom muškom telu kroz različite vidove umetničkog izražavanja. Sa preko trista eksponata umetnika iz Evrope i Severne Amerike izložba se okreće ka tri značajne faze u metamorfozi muškog akta kroz istoriju umetnosti: „klasicizam i snaga razuma”, „klasična moderna” i „razvoj posle 1945”.
I pored toga što ima vrlo precizno definisan vremenski ram, izložba nudi i prolog u vidu pet skulptura iz različitih epoha, od kojih je najstarija – kip jednog golog dvorskog podanika iz Egipta koji potiče iz trećeg veka pre naše ere (ostale četiri su: „Momak iz Magdelensberga”, bronza iz 16. veka prema uzoru na rimski original, „Bronzano doba” Ogista Rodena iz 1875, „Torzo” Frica Votrube iz 1930. i bezimena intervencija Hajma Coberniga na lutki iz izloga, 2011).
Intervencije na kopijama antičkih skulptura dansko-norveškog dua Elmgren i Dragset rezultovale su serijom velikoformatnih fotografija u boji na kojima, na primer, „Jason” nosi klasično muško donje rublje, „Pan” sportske dokolenice, a „Mladi pastir” (originalna skulptura Bertela Torvaldsena, danskog vajara, 1770–1844) potkošulju. Upotrebom jednostavnih odevnih predmeta umetnici menjaju odnos posmatrača prema određenim delovima tela koje, prikrivajući ih, zapravo naglašavaju.
I Gustav Klimt je već 1898. prošao kroz vatreno krštenje zbog svog plakata za Prvu izložbu bečke secesije na kojoj je likovno prikazao kralja Tezeja ko od majke rođenog. Kroz zahtevniju probu je nekoliko godina ranije morao da prođe pionir američkog muškog akta Tomas Ekins (1844–1916) koji je za svoje ulje na platnu „Na kupanju” (1885) morao da tela šest kupača pozicionira tako da se na njima ne vidi ni delić genitalija. Uz ova ulja na platnu publika može izbliza pogledati „Kupače” Pola Sezana, Edvarda Munka, Maksa Libermana, Aksela Valdemara Johanesena i sportiste Ežena Jansona.
„Ženski pogled” na muško telo je dat u radovima Luiz Buržoa, Elke Krištufek, Sem Tejlor-Vud, Nen Goldin, Viktorija Tremel, Anike fon Hausvolf, Ilze Hajder i Marije Lasnig koje tretiraju široku paletu tema od potencije, dominacije i fizičke snage do ljubavi i seksualnog identiteta. „Muški pogled” nude Robert Mejpeltorp, Dejvid Hokni, Džilbert i Džordž, Endi Vorhol i Pjer Molinije.

Izložba je produžena do polovine marta 2013.