Pesimizam kao kreativan motor Edvarda Munka

(tekst “Munkov strah od žene vampira” je objavljen u dnevnom listu “Politika” 19. oktobra 2015.)

Pre dvanaest godina, Albertina je svoje kompletno renovirane i adaptirane prostorije javnosti otvorila velikom Munk retrospektivom „Teme i varijacije” koja se – u velikoj meri, zahvaljujući pozajmicama iz Osla, originalima „Vriska” i „Madone” – na vrh muzejske scene iznova pozicionirala komercijalno uspelim sadržajem. Munk se ove jeseni vraća u Albertinu kao majstor eksperimenta na polju grafike, na izložbi „Ljubav, smrt, usamljenost”, koju je koncipirao i izveo bečki istoričar umetnosti Diter Buhart, inače odgovoran i za prethodni hit iz 2003. Stotinak izloženih grafika od kojih više od trećine postoji u samo jednom egzemplaru, predstavljaju najfiniji izbor Munkovih motiva koji obrađuju osećanja melanholije, straha, čežnje, ljubavi, ljubomore, samoće i smrti. „Ono što je Direr učinio za renesansu i Rembrant za barok, to je Edvard Munk učinio za modernu umetnost: njegove litografije, bakropisi i drvorezi predstavljaju vrhunac grafike 20. veka”, piše u svome kataloškom eseju Buhart koji podvlači da, iako je „Friz života” – simbolizmom obojena dvadesetodelna serija grafika o odnosu muškarca i žene na kojoj je Munk radio dobar deo života – važan doprinos izložbi, on nije njena okosnica, već deo celovite slike složenog grafičkog stvaralaštva. Teško je, međutim, odvojiti se od ovog kapitalnog dela koje nikada do sada nije predstavljeno na ovakav način – kroz pozajmicu anonimnog privatnog kolekcionara iz Ciriha, u Albertini se ciklus konačno može videti u svome zaokruženom izdanju.
Izložba pokazuje višeslojnost Munkovog eksperimentisanja sa tehnikom grafike, između ostalog (tamo gde je to moguće) i kačenjem nekoliko verzija istog rada na kojima nijansirane promene – rukom doterani detalji i transformacije (pastelom, kredom, uljanim bojama…), inkluzija otisaka teksture drvenih matrica i grešaka kao što su mrlje nastale pri procesu gravure, kombinacija više grafičkih tehnika i implementacija različitih boja , čak i posebno likovno opremljeni ramovi – utiču na promenu sentimenta u samom radu. Tokom boravka u Parizu (1896/97), Munk u svome ateljeu grafičke ploče ostavlja u rastvoru ferohlorida i prema trenutnom raspoloženju, ne kontrolišući vreme potrebno da hemijski proces dâ željene rezultate, prepušta ih slučaju, špekuliše. I dok je princip slučajnosti u procesu nastanka grafike kod norveškog slikara prvih godina eksperimentisanja primaran, on u kasnijoj fazi odluku o krajnjem izgledu umetničkog dela donosi u štampariji. Hroničari svedoče o njegovim naizgled hirovitim odlukama po pitanju kolorita, iza kojih ipak stoji svest o efektu koje određene boje imaju na percepciju motiva. Mešanje hladnih i toplih boja u procesu štampe radi naglašavanja emocija je posebno vidljivo u seriji litografija „Bolesno dete I” (1896/97), inspirisane bolešću slikareve starije sestre koja je od tuberkuloze umrla sa četrnaest godina. Crvene nijanse dodatno pojačane likovnim intervencijama nakon štampe ističu stanje groznice i povišene temperature u devojčice, pojačane konture i šrafura crnim tušem odražavaju iscrpljenosti, stagnaciju zdravlja i beznađe.
U četvorodelnoj seriji drvoreza „Poljubac” (1897-1902) – studiji čuvenog ulja na platnu iz 1897 i značajnom delu ciklusa „Friz života” – dolazi do postepene transformacije dvoje ljubavnika u jedan obris, u izduženu siluetu u kojoj individualnost ustupa mesto bezličnoj simbiozi. Kroz tu alteraciju, Munk se okreće svome strahu od „vampirske prirode žene”, bića koje iz muškarca cedi autentičnost. „Vampir” je naziv jednog drugog poznatog Munkovog ulja na platnu iz 1893, dela koje u intenzivnoj meri reflektuje slikarev strah od žena, u konkretnom slučaju od Dagni Juel, norveške književnice koja u Berlinu stvara jaz između tri prijatelja: Edvarda Munka, Avgusta Strindberga i poljskog pisca Stanislava Pžibiševskog. Glava crvenokose žene je nagnuta nad vratom muškarca, gusti pramenovi kose sakrivaju njeno lice i čuvaju tajnu o prirodi kontakta – da li je u pitanju strastven poljubac, dremanje ili možda zaista ugriz, ostaje prepušteno tuđoj mašti. Indikativan naslov ne potiče od Munka koji je, dok je slikao, na umu imao “Ljubav i bol”, on dolazi od samog Pžibiševskog, potonjeg muža Dagni Juel, ludog od ljubomore zbog Strindbergovog otvorenog flerta sa ženom njegovog srca u birtiji „Kod crnog praseta”, stecištu berlinskih ekspresionista. Na izložbi u Albertini, nekoliko verzija ovog rada – od kombinacije litografije i drvoreza u boji do ručno bojenih litografija, svedoče o oprečnim osećanjima slikara koji se bori između želje za ljubavlju i mržnje prema crvenokosoj lepotici. Dublju samoanalitičnost vidimo u dramatičnoj sceni na crno-beloj litografiji „Ljubomora II” (1896) koja se odigrava pod drvetom znanja; „Adam i Eva” do sudnjeg dana odmeravaju snage polova kroz iskustva ljubavi, ljubomore i nevere, dok slikar, licem okrenut prema posmatraču, pušta da mu emocije preplave lice. U njegovim očima čitamo bes, očajanje i rezignaciju.
Uz prezentaciju ovih poznatih i značajnih radova, Albertina pokazuje najfinije portrete poznatih ekspresionista i književnika iz Munkovih bahanalnih berlinskih i pariskih krugova: Ibzena, Strindberga, Malarmea, Pžibiševskog i Hansa Jegera. Edvard Munk grafikom počinje da se bavi tek 1894 kao već afirmisan slikar i njegovi prvi radovi su direktne reference na ranije slike. Praksa parafraziranja se provlači kroz njegovu slikarsku karijeru. Ne postoje ni jasan redosled ni definisan tiraž, a radovi ostaju nenumerisani. Danas nam je poznato njegovih sedamstopedeset motiva iz kojih je nastalo trideset hiljada grafičkih radova: drvoreza, litografija, suve igle, linoreza i bakropisa. Izložba grafičkog stvaralaštva Edvarda Munka „Ljubav, smrt, usamljenost” se nalazi na programu Albertine do 24. januara 2016.